SPECIFIČNOST BORAVKA POD VODOM

Evolucijskim razvojem čovjek je razvio čula i sposobnosti prilagođene boravku na kopnu. Boravak u vodi i pod vodom predstavlja za čovjeka ulazak u njemu neprirodnu okolinu, u kojoj njegove biološke i fiziološke osobine postaju nedovoljno primjerene za dugotrajniji boravak. Vid pod vodom postaje vrlo slab, disanje nemoguće, kretanje otežano i usporeno, toplina tijela ne može se održavati i sluh postaje u većoj mjeri neupotrebljiv, jer se ne može odrediti izvor i smjer zvuka. Time je čovjek morao pribjegavati iznalaženju rješenja pomoću kojih njegov boravak u vodi i pod vodom može biti dugotrajniji i fiziološki pouzdan. Tehnološkim napretkom nastanak i razvoj ronilačke opreme DISANJE U RONJENJU Pri prvom susretu s fenomenom disanja pod vodom početnici nenaviknuti na ovaj način disanja pribjegavaju brzom i plitkom disanju. Ovo je potrebno izbjegavati i navikavati se disati polaganim ritmom i dubokim udisajima bez zadržavanja daha. Pravilnim disanjem izbjegavamo zapuhavanje pod vodom, a ispravnim disanjem trošimo manje zraka i lakše regulišemo plovnost pod vodom. Ukupni volumen pluća podijeljen je na dva osnovna volumena - kapaciteta pluća izražena u litrama: vitalni i rezidualni kapacitet pluća. Vitalni kapacitet pluća nadalje je podijeljen na obični udisajni volumen (iznosi oko 500 ml), maksimalni voljni udisajni volumen (dodatnih oko 2000 ml), maksimalni voljni izdisajni (dodatnih 1500 ml). Unutarnji volumen nosne šupljine, usta i ždrijela pripada u obični (stalni) udisajni volumen i naziva se anatomski mrtvi prostor, zbog toga što u tom volumenu (koji iznosi oko 150 ml) preostaje količina zraka koja se efektivno ne koristi za disanje. Rezidualni volumen predstavlja oko 1500 ml koji preostaje unutar pluća nakon izvršenog maksimalnog izdisaja, zrak iz ovog volumena nikada ne možemo izdahnuti. Prema ovim podjelama i anatomskim konstitucijama, vitalni kapacitet pluća muškaraca iznosi oko 4000 ml, a kod žena iznosi oko 3000 ml. Kod sportista ovi kapaciteti mogu biti veći i za 50% - 80%. BLOOD SHIFT EFEKT KOD RONJENJA NA DAH Kako unutarnji volumen pluća zbog povećavanja vanjskog pritiska kod ronjenja na dah opada i time pluća doživljavaju skupljanje, u našem organizmu u tim uslovima dubokog ronjenja (velikog vanjskog okolnog pritiska ambijenta) nastaje obrambeni mehanizam protiv daljnjeg smanjenja volumena pluća. Plućno tkivo srazmjemo povećanjem okolnog pritiska (tj. smanjenjem volumena pluća) upija određenu količinu krvi iz velikog krvotoka. Krv kao tekućina je nestlačiva (za razliku od plinova), te se time sprječava dalje skupljanje plućnog tkiva. Taj efekt se naziva "blood shift" i isključivo je vezan za ronjenje u apnei. HIPERVENTILACIJA I HIPOKSIJA U APNEI Statistike pokazuju da je apnea u poslijednjih deset godina najčešći uzrok stradavanja ronilaca na Jadranu, najčešće podvodnih ribolovaca. U želji da u jednom zadržavanju daha što duže ostanu pod vodom, "apneaši" pribjegavaju hiperventilaciji (forsiranom brzom i dubokom disanju prije zarona). Poneki ronioci neznajući ili ignorirajući mehanizam nastanka hipoksije, forsiraju hiperventilaciju do krajnjih granica. Kisik se u našoj krvi uglavnom prenosi preko eritrocita, vezan za hemoglobin. Hemoglobin se pri normalnom disanju zasićuje kisikom oko 98%, te se dodatnom hiperventilacijom ne postiže dodatna oksigenizacija organizma. Hiperventilacijom se izbacuje veća količina CO2 iz tijela. Razina CO2 u krvi je glavni regulator podražaja na udah. Kako hiperventilacijom prije urona smanjimo količinu CO2 u krvi, "umjetno" smo produžili vrijeme boravka pod vodom, odnosno vrijeme potrebno da se u procesu metabolizma nakupi dovoljna količina CO2 za podražaj na udah. Istovremeno u metabolizmu se troši kisik. Ukoliko smo toliko "zavarali" centar za disanje da produžimo boravak pod vodom sve do tenutka kada količina preostalog kisika u krvi nije dovoljna za zadovoljenje potreba mozga za kisikom - dolazi do nesvjestice. Onesviještenom roniocu bez pomoći partnera sigurno prijeti utapljanje. AUTONOMNI RONILAČKI APARAT (ARA) Autonomni ronilački aparat (ARA) s komprimiranim zrakom zasigurno je sistem za disanje koji predstavlja najbolje rješenje našeg dugotrajnijeg boravka pod vodenom površinom. Osigurava dugu autonomiju disanja pri ronjenju, određenu količinom komprimiranog zraka u ronilačkom spremniku (boci), a redukcija pritiska zraka iz spremnika pod visokim pritiskom na pritisak okoline (uslov normalnog disanja s ovim sistemom) osigurava se preko sistema hidrostatskog regulatora. Upravo ova tehnička usavršavanja izvedbe hidrostatskog regulatora za disanje komprimiranog zraka iz spremnika pod visokim pritiskom na zahtjev (stvaranjem podpritiska pri udahu u suhoj komori regulatora), izazvalo je prekretnicu u ronilaštvu. Dva mlada oficira francuske ratne mornarice, Gagnan i J.J.Cousteau, tokom 1943. godine konstrukcijom ovog prvog modela ronilačkog hidrostatskog regulatora otvorili su nezaustavljiv put sve bržem razvoju ronilaštva. Do današnjih dana ronilački hidrostatski regulator tehničkim usavršavanjima dosatigao je nove pouzdane i uspješne konstrukcije i današnje izvedbe uglavnom su dvostepene (redukcija disajnog plina visokog pritiska iz boce reducira se na pritisak okoline u dva koraka - stepena). Ronilački spremnik pod visokim pritiskom, hidrostatski regulator i sistem montaže spremnika s komponzatorom plovnosti čini sistem koji nazivamo autonomni ronilački aparat (ARA). KRETANJE NA VODI I POD VODOM Već je rečeno kako je čovjek evolucijski prilagođen za lako kretanje na kopnu, premda osjeća veliku vezanost za vodu. Plivanje je zasigurno latentno zastupljeno u čovjekovim genima, kao i velikom broju kopnenih živih bića. Osiguravanje bržeg kretanja na vodi i pod vodom započelo je kao rezultat ljudske inventivnosti. Prve peraje za brže i lakše kretanje čovjeka u vodi idejno je konstruisao Leonardo Da Vinci i te prve vizije poznatog uma ljudske povijesti nisu umnogome izmijenjene do današnjih dana. Tajna je u tome što je Leonardo, zasigurno pažljivo promatrajući živi svijet oko sebe čistim naučnim i logičkim pristupom, oponašao samu prirodu - rješenje koje je priroda dodijelila ribama. Stoga i današnje peraje kroz niz tehnoloških rješenja predstavljaju sve bolju imitaciju peraja koje je evolucija usavršila kod stanovnika vodenog okruženja.

PERAJE

Prema konstrukciji peraja razlikujemo više vrsta, zavisno o njihovoj namjeni u plivanju i ronjenju. Sve u osnovi imaju iste konstruktivne elemente: savitljivi list za postizanje što bolje propulzije pri plivanju i ležište za stopalo noge, koje može biti zatvorenog tipa za bosu nogu ili otvorenog tipa (sa zateznim remenom ako koristimo ronilačke čizmice). List peraje izrađuje se od gume, plastike, karbonskih materijala ili kombinacije svih navedenih elemenata. Stopalo za pričvršćivanje na nogu može biti od gume, ponekad i kombinacije materijala (zbog udobnosti i ugodnijeg kontakta s kožom). Remen za pričvršćivanje peraje s otvorenom petom također se izrađuje od gume. PERAJE SA ZATVORENOM PETOM Ovaj model peraja prilagođen je za najširu upotrebu i često je koriste rekreativci koji osim osnovne opreme (maske, peraja i disalice, tzv. MPD oprema, u stranoj literaturi nazvana ABC oprema) ne koriste ostale elemente ronilačke opreme. Obuva se na bosu nogu, a po veličinama su numerisane kao i standardna obuća. Ukoliko želite koristiti i neoprenske čarapice kao sastavni dio ronilačke opreme (odijela), moraju se odabrati peraje većeg broja kako bi bile udobne za plivanje sa neoprenskim čarapama (odabir većeg broja peraje zavisi izravno o debljini neoprena). PERAJE S OTVORENOM PETOM Ukoliko ronimo s mekim neoprenskim čarapicama sa đonom, a posebno ukoliko koristimo neoprenske čizmice s krutim đonom ili suho odijelo (koje ima ugrađene čizme), peraje s otvorenom petom su neizostavne. Lako se remenom podešavaju prema veličini stopala, odnosno čizmice, a regulacijske kopče remena pričvršćene na tijelo stopala peraje slično su konstruisane kao i kopče remena kod ronilačke maske. Kod obuvanja ove vrste peraja, remen se postavi ispod stopala kako ne bi ometao navlačenje peraje na čizmicu. Zatim se nakon postavljanja čizmice (stopala noge) u ležište peraje remen prebacuje preko pete stopala noge u visinu donjeg dijela Ahilove tetive. Tim načinom peraje se lako i skidaju, a pri tome se izbjegava uplitanje remena ili gubitak kopče za regulaciju dužine remena. Kopče za regulaciju dužine remena imaju često mogućnost skidanja pritiskom na plastične usadne zube kopče, ali to bi trebalo izbjegavati jer lako može otpasti sa nosača na stopalu peraje. Gubitkom ovog naizgled neznatnog elementa u opremi vaša peraja postaje neupotrebljiva i ronjenje može biti onemogućeno. Zamolite vašeg instruktora ronjenja da vam te elemente upotrebe kopče peraje dodatno demonstrira. PERAJE ZA RONJENJE NA DAH Edukacije ronilaca po CMAS-u početna kategorija (Ronilac na dah - RO) pruža proširena znanja i vještine o ronjenju na dah u odnosu na kategorije autonomnog ronjenja. Osim posebnih tematskih cjelina, ronjenje na dah zahtijeva i posebne elemente ronilačke opreme, među njima zasigurno i posebno konstruisane peraje koje čuvaju energiju pri ronjenju. Ove peraje obično imaju duži i savitljiviji list nego peraje za autonomno ronjenje. Konstrukcijska izvedba ove peraje omogućava da u što manje zamaha noge pri plivanju postižemo dodatnu propulziju (potisak vodene mase na površinu peraje što osigurava veći potisak), u cilju očuvanja kisika kojeg troše mišići prilikom perajanja. Mogu biti i u varijanti s remenom ali su uobičajeno u izvedbi sa zatvorenim stopalom. U novije vrijeme koriste se i modeli s karbonskim listovima različite tvrdoće. MONOPERAJA ZA NATJECANJA Ovaj model je imitacija peraje morskih sisara, konkretno dupina i kitova. List je širok i jednodijelan, a na korijen lista postavljeno je gumeno ili silikonsko stopalo peraje za obje noge plivača. List je po dužini u granicama standardnih dužina peraje, u poređenju sa ostalim natjecateljskim perajama vidno kraći, izrađen od slojevitog fiberglasa ili karbona (što mu daje različitu tvrdoću) ili sličnih materijala. Osigurava snažnu propulziju pri plivanju i često plivači u natjecateljskim disciplinama "plivanje perajama" i "brzinsko ronjenje" imaju uz odgovarajući trening bolje rezultate plivanjem sa monoperajom nego sa klasičnim perajama. Za plivanje ovim perajama potrebno je koristiti plivački stil "delfin". Navedene natjecateljske discipline plivanja sa monoperajom i fizički su zahtjevnije od ostalih ronilačkih natjecateljskih disciplina. ODABIR PERAJE Kod odabira odgovarajuće peraje potrebno je izbjegavati uske ili široke nasjede za stopalo. Ukoliko je stopalo peraje preveliko (preširoko) postoji mogućnost ispadanja i gubitka peraje, kao i nepotrebnih opterećenja mišića noge što može izazvati grčeve mišića. Također, ukoliko je stopalo peraje preusko za stopalo noge, može doći do usporavanja ili onemogućavanja normalne cirkulacije krvi u stopalu. U ronjenju ovakvi problemi mogu izazvati niz drugih neugodnosti kod ronioca, te je prije odabira peraje potrebna konsultacija s instruktorom. Idealno je prije kupovine peraje isprobati nekoliko vrsta peraja u klubu ili ronilačkom centru i potom odabrati onu vrstu i model peraja za koje u praksi znamo da nam u potpunosti odgovaraju

OČUVANJE TOPLINE TIJELA U VODI

Zbog gustoće morske vode, gubitak tjelesne topline u vodi (ili pod vodom) 25 puta je brži nego na zraku. Stoga je za ronjenje potrebno koristiti ronilačka odijela koja prvenstveno pružaju termičku zaštitu našeg tijela i fizičku zaštitu od mogućih površinskih ozljeda kože ili tkiva pod vodom. Dakle, gubitak tjelesne topline (hipotermija) sprječava se preventivno upotrebom ronilačkih odijela. Tjelesnu toplinu gubimo opstrujavanjem vode uz naše tijelo (kondukcija) i zračenjem topline preko površine ronioca (konvekcija). Tokom ronjenja ukoliko osjetimo pothlađivanje potrebno je prekinuti ronjenje. RONILAČKO ODIJELO Odijela prema konstrukciji, načinu termičke zaštite i upotrebe dijelimo na mokra, polusuha i suha odijela. Obično su izrađena od neoprena, materijala sličnog spužvastoj gumi koja u sebi sadrži veliki broj sitnih zračnih mjehurića. Time neopren daje dodatnu plovnost roniocu i da bismo zaronili bez teškoća moramo pozitivnu plovnost kompenzirati upotrebom pojasa s olovnim tegovima. Kako ronilačko odijelo pruža toplinsku zaštitu i u njemu lako zadržavamo toplinu, tokom ljetnih dana moguće je i pregrijavanje tijela u odijelu ukoliko smo opremljeni izloženi suncu. Ukoliko tako prekomjerno zagrijanog tijela (hipertermija) naglo skočimu u hladniju vodu (posebno ukoliko to činimo skokom na glavu), postoji opasnost od pojave zvana hidrokucija. To je naglo sužavanje tkiva i krvnih žila zbog skoka u hladnije vodeno okruženje i time krv (koja kao tekućina nije stišljiva) naglo biva potisnuta kroz krvotok iz periferije (najčešće noge) prema središnjem dijelu organizma i sredogruđu. Ovaj nagli nalet krvi u krvožilni sistem, neposredno uz srce i čak i u samo srce, može naglo opteretiti i izazvati poremećaj ritma rada srca, pa ponekad i srčani udar. Stoga, prije ulaska u vodu opremajmo se u hladu ukoliko je to moguće, ali uvijek oprezno postupno ulazimo u vodu ili se postupno hladimo preko odijela kako ne bismo bili pregrijani u njemu. MOKRO RONILAČKO ODIJELO Ovo je tip odijela koji je u sportsko-rekreativnom ronjenju najčešće u upotrebi. Naziva se mokro ronilačko odijelo, jer manjim dijelom propušta vodu pod odijelo kroz rukave, nogavice i kapuljaču. Taj tanki sloj vode između neoprena i naše kože biva brzo zagrijan našom tjelesnom toplinom i predstavlja termoizolacijski sloj između kože i neoprena. Ukoliko nam je mokro neoprensko odijelo neodgovarajuće veličine, odnosno veće nego što nam je to potrebno, više će vode ulaziti pod odijelo i cirkulirati uz našu kožu, te tako naše tijelo neće moći zagrijavati sloj vode. To će nadalje izazvati hlađenje ili čak i pothlađivanje tijela. Najčešće se debljina neoprenskog odijela kreće od 2 do 3 mm za toplije uslove, 5 do 6,5 mm za srednje temperaturne uslove i od 7 do 10 mm za hladnije uslove ronjenja. Mokro odijelo sastoji se od hlača kao donjeg dijela (sa ili bez naramenica), i gornjeg dijela koja se oblači kao jakna. Gornji dio može imati zip-zatvarač, postavljen okomito po visini prednje strane, ukoso do ramena ili pak sve do kapuljače. Za ronjenje na dah najčešće se koristi odijelo bez zip-zatvarača na gornjem dijelu, a postoji više vrsta odijela za ronjenje na dah zavisno o unutrašnjem termoizolacijskom sloju, vanjskoj površini odijela (za ronjenje na dah često je površina glatka zbog manjeg otpora vode pri ronjenju). Kapuljača je danas najčešće sastavni dio gornjeg dijela odijela, a za toplija mora koristi se odijelo bez kapuljače. Izrađena je također od neoprena, kao i rukavice i čarape. U autonomnom ronjenju najčešća je upotreba neoprenskih čizmica sa tvrdim đonom radi lakšeg i udobnijeg kretanja po kopnu (obali) prije ili nakon ronjenja. Pored kapuljače koja je podrazumljivo preporučljiva u ronjenju, upotreba rukavica i čizmica (odnosno neoprenskih čarapa) poželjna je zbog termičke i fizičke zaštite šaka i stopala. Nekim roniocima smetaju rukavice, jer djelimično smanjuju osjećaj manipulativnosti prstiju šaka pri opremanju i ronjenju. Iako rukavice naizgled ometaju udobnost pri ronjenju, one sprječavaju ozljede šaka u doticaju sa tvrđima predmetima tokom ronjenja: metalne konstrukcije pri ronjenju na olupinama, oštre stijene, moguće ubodne rane od raznih morskih organizama i drugo. Osim toga, površina šaka i stopala nije zanemariva, te je potrebna upotreba tih neoprenskih dijelova ronilačkog odijela zbog kompletne termičke zaštite organizma. POLUSUHO RONILAČKO ODIJELO Polusuho odijelo također je izrađeno od neoprena. Zbog posebnih neoprenskih narukvica na rukavima, nogavicama i obrazini kapuljače, sprječava se ulazak ubičajene količine vode pod odijelo i u najčešćim izvedbama ima na leđima (preko ramena) vodonepropusni zip-zatvarač. Namijenjeno je za ronjenje u hladnijim ili nečistim vodama, a koriste ga i profesionalci u prilikama višesatnog ronjenja (voditelji ronilačkih škola, ronjenja u podvodnim radovima i slično) zbog mogućnosti lakšeg održavanja tjelesne topline. SUHO RONILAČKO ODIJELO Suho odijelo je namijenjeno za ronjenja u hladnim vodama, a često se koristi i u profesionalne svrhe (podvodni radovi i slično). Vrlo je zastupljeno za ronjenja u špiljama i za tehnička ronjenja (ronjenja s plinskim mješavinama), posebno na većim dubinama. Ispod suhog odijela može se nositi i posebno pododijelo izrađeno od udobne meke tkanine, a za hladnije uslove od „thinsulate“ materijala. Samo odijelo izrađeno je ili od presovanog neoprena ili od impregniranog vodonepropusnog platna ili sličnog materijala, ima „orukvice“ od latexa ili neoprena, a čizme su sastavni dio odijela. Suho odijelo ima unutrašnji promjenljivi volumen zraka što regulacijom sprječava gnječenje kože odijelom padom volumena (povećanjem vanjskog pritiska). Količinu zraka u odijelu regulišemo ventilom na prsima. Ventil je spojen crijevom za dovod zraka iz prvog stepena hidrostatskog regulatora, dakle koriste se rezerve zraka iz ronilačkog spremnika. Izlazni ventil obično je smješten na gornjem dijelu lijevog rukava i podizanjem ramena zrak pod pritiskom izlazi iz odijela. Regulacijom volumena zraka u suhom odijelu moguće je mijenjati i plovnost tokom ronjenja. Za ronjenje u suhom odijelu potrebno je završiti posebnu obuku (ronilačka specijalnost "Ronjenje u suhom odijelu") koju prema CMAS-ovom pravilniku organiziraju licencirani instruktori za tu specijalnost. RONILAČKI SKAFANDER Skafander je najstariji oblik ronilačke opreme i često se sjećamo prvih ronilaca u skafanderima s bronzanim kuglastim kacigama sa crijevima za dobavu zraka pumpama s površine. Ta oprema se i danas naziva teška ronilačka oprema i ponegdje je još uvijek u upotrebi (npr. kod krapanjskih spužvara u žirjansko-kornatskom arhipelagu na Jadranu). Danas razlikujemo prema konstrukciji dvije vrste: meki i kruti ronilački skafander. Meki skafander usavršena je verzija nekadašnjih klasičnih skafandera, s time da je danas materijal samog odijela mekši i ugodniji. Sličan je po elementima izvedbe suhom ronilačkom odijelu, a ima metalni prsten oko vrata ronioca na koji se prićvršćuje kaciga. Može imati autonomno opskrbljivanje sa plinom za disanje (boce na leđima i sl.) ili najčešće dobavu medija za disanje sa površine. Koristi se u profesionalne svrhe - podvodnim radovima (podvodna varenja, rezanja, radovi na podvodnim naftnim postrojenjima i sl.). Kruti skafander izrađen je za velike dubine i ima kruti oklop u koji se smješta ronilac. Ima dobavu medija za disanje (smjese plinova) sa platforme na površini sa koje se i spušta u podmorje. Pokretanje ruku i nogu osigurano je posebnim pomičnim zglobovima, a najčešće na vrhovima "rukava" ima alatne priključke za razne manipulativne zahvate pod vodom. Omogućava ronjenje preko 300 metara dubine, a ronilac u skafandru je na pritisku od 1 bara.

REGULACIJA PLOVNOSTI RONIOCA

Osnovna regulacija plovnosti postiže se upotrebom pojasa s olovnim tegovima. Potrebno je odrediti količinu, tj. težinu tegova zavisno o debljini odijela i prema uslovima ronjenja. U početku se uvijek konsultujte s vašim instruktorom o težini tegova koje na pojasu morate imati prije svake vrste ronjenja, jer su različiti uslovi u ronjenju na dah i ronjenju s autonomnom opremom. Kod ronjenja na dah potrebno je biti u pozitivnoj plovnosti iz sigurnosnih razloga. Pri izronu poželjno je da nam je dolazak na površinu u zadnjim metrima olakšan uzgonom koje nam daje neoprensko odijelo. Kod ronjenja s ARA pravilno ste izbalansirani ukoliko u mokrom odijelu s određenom količinom olova na pojasu u okomitom stavu, uz izdahnuti zrak iz pluća, vodena površina dopire do razine vaših očiju. IZJEDNAČAVANJE PRITISKA U UHU Kada zaranjamo pod vodenu površinu, okolni pritisak je u porastu povećanjem dubine. Time je i veća razlika pritiska između okoline i pritiska u komori srednjeg uha. Pri tome dolazi do djelovanja povišenog vanjskog pritiska na bubnu opnu uha, a to osjećamo kao pritisak u ušima, ako je vanjski pritisak veći dolazi i do bola. Tu pojavu moramo spiječiti kompenzacijom pritiska u srednjem uhu. Izjednačavanje pritiska u ušima postižemo tzv. "Valsalvinim manevrom". Izvodimo ga tako da stiskajući obje nosnice puhnemo u nos. Iz usne i nosne šupljine zrak pod pritiskom prolazi kroz Eustahijeve tube, prodire u komoru srednjeg uha i sa unutrašnje strane izjednačava pritisak i ispravlja bubnjić. Postupak vršimo nakon dovršenog udisaja. Preporučljivo je kompenzirati desnom rukom, što češće i nikada ne čekati da osjetimo bol u uhu, već neposredno prije osjeta pritiska na bubnu opnu. Postoje i druge metode izjednačavanja pritiska kao što je metoda MarcanteOdaglia. Pritisak se kompenzira zatvarajući nosnice prstima bez puhanja, putem pritiska kojeg vrši pritisak jezika o nepce i pokretanjem mišića donje vilice. Za tehniku Marcante-Odaglia ronilac mora imati prirodne predispozicije, odnosno mali je broj ronilaca koji mogu koristiti ovu tehniku kompenzacije. ČOVJEK U OKRUŽENJU POVIŠENOG PRITISKA Na kopnu, u nama prirodnim uslovima življenja, ljudsko tijelo je adaptirano na okolni pritisak koji iznosi 1 bar. Iznos od jednog bara je iznos pritiska od 1 kg/cm2 (lb=750 mm Hg) na 0 m nadmorske visine (na nivou mora). Na višim nadmorskim visinama pritisak opada, a što u ronjenju ima posebnu važnost ukoliko ronimo u vodama na većim nadmorskim visinama (o tome će se govoriti kasnije). Ovaj pritisak stvara prvih 10 km zračnog stuba, dakle dijela atmosfere koji je najgušći. Iznad 10 km visine atmosfera postaje vrlo rijetka i promjene pritiska su manje i za nas nebitne. Iznos ovoga pritiska koji djeluje na naše tijelo ne osjećamo kao smetnju, iako proračunski to iznosi oko 15 do 20 tona "težine" na našem organizmu (u pretpostavci da naše tijelo ima površinu od oko 1,5 do 2 m2). Gotovo 60% našeg tijela čine tekućine, pa se tkiva i ponašaju kao tekućine (nestlačivost), a promjene pritiska stoga možemo osjećati isključivo u tjelesnim šupljinama ispunjenim zrakom (pluća, srednje uho, sinusi). U svim uslovima promjene okolnog pritiska moramo izjednačiti i pritisak u ovim šupljinama. DISAJNI SISTEM I AUTONOMNO RONJENJE Tokom ronjenja u apnei, volumen zraka u plućima opada. Kod ronjenja s ARA stvarni volumen udahnutog zraka u plućima se mijenja zavisno o okolnom pritisku (isti kao i pritisak zraka koji udišemo), kao i gustoći tog udahnutog zraka. U skladu sa time, ukoliko imamo vitalni kapacitet pluća od 5 litara, jednim punim udahom na površini (pritisak od 1 bara) unosimo 5 litara zraka. Na dubini od 10 metara (2 bara) jednim punim udahom udahnut ćemo u 5 litara nazivnog volumena pluća stvarnih 10 litara zraka (tj. 5 litara pod pritiskom od 2 bara). Jasno je da će taj zrak zbog dvostuko većeg pritiska biti i dvostuko veće gustoće. Ovdje se suočavamo s pojavom promjene volumena zraka u plućima i pri izronu. U kapacitetu pluća od 5 litara nalazilo bi se stvarnih 10 litara zraka kada bismo se iznenada našli na površini (pritisak = 1 bar). To naša pluća ne bi izdržala, već bi nastalo pucanje plućnog tkiva. Ovakva ozljeda, tzv. barotrauma pluća, može nastati i na manjim promjenama pritiska, tj. već sa 1 m dubine do površine. U tom slučaju imamo promjenu pritiska sa 1,1 na 1 bar (10%) i promjenu volumena s 5 litara (na 1 m) na 5,5 litara (na površini). Ova ozljeda nadalje može uzročiti i prodor zraka u krvotok i začepljenje krvotoka zračnim mjehurićima (plinska embolija) što može imati teže posljedice po ronioca. Poznavajući ovo, lako je izbjeći komplikacije ove vrste. Mirnim i ravnomjernim disanjem bez zadržavanja daha tokom ronjenja sprječavamo mogućnost nastanka barotraume pluća i barotraumatske plinske embolije. Potpuno je razumljivo da u svim sličnim situacijama ukoliko dišemo pod vodom zrak pod povišenim pritiskom, prilikom izrona moramo imati manju količinu zraka u plućima. Ako moramo izroniti na površinu, pri čemu je nemoguće održavati ravnomjerno disanje, udahnuti zrak pod povišenim pritiskom moramo izdisati tokom izrona, kako bismo time održavali optimalni volumen preostalog zraka u plućima (izdišemo suvišnu količinu zraka koja nastaje pri povećanju volumena u plućima). Ovo je specifično za ronjenje u kojem udišemo zrak pod povišenim pritiskom, što znači da je barotrauma pluća ekspanzijom volumena zraka nemoguća u apnei, a izdisanje zraka pri izronu u apnei ne samo da je nepotrebno, već je i opasno zbog moguće hipoksije (nedostatak kisika). ARA S KOMPRIMIRANIM ZRAKOM Autonomni ronilački aparat (ARA) spada u tzv. "laku ronilačku opremu". Pomoću ARA kretanje ronioca je slobodnije jer nije povezan s površinom (crijeva za dobavu medija za disanje i sigurnosnog užeta). ARA se sastoji od spremnika pod visokim pritiskom, hidrostatskog regulatora i kompenzatora plovnosti. Ovaj tehnički sistem osigurava nesmetano disanje pod vodom, a sama autonomija (trajanje rezervi zraka u spremniku) zavisi izravno o dubini ronjenja. Hidrostatski regulator reducira pritisak iz spremnika na pritisak okoline, dakle upravo onaj pritisak koji nam je potreban za neometan udah. Pritisak zraka unutar naših pluća mora biti isti kao i vanjski pritisak (pritisak okoline) kako pri udahu razlika pritisaka ne bi predstavljala smetnju. Kompenzator plovnosti služi nam za fino regulisanje plovnosti zbog promjene plovnosti ronioca tokom ronjenja. Povećani pritisak djeluje na debljinu odijela, a potrošnja zraka u spremniku rezultira smanjenjem težine spremnika (1000 litara .zraka = 1 m3 = cca 1 kg). RONILAČKI SPREMNIK Ronilački spremnik, uobičajeno zvan "ronilačka boca", visokotlačna je posuda namijenjena za skladištenje rezervi zraka ili drugog medija za disanje koji koristimo u ronjenju. Po izvedbi mogu biti "jednobocni" ili "dvobocni" (dva spremnika spojena u jedan sistem preko ventilne grupe). Među prvim spremnicima poznati su i "trobocni", pojedinačnog kapaciteta od 7 litara, konstrukcija pionira autonomnog ronjenja - Gagnan i J.J.Cousteau. VRSTE RONILAČKIH SPREMNIKA Ronilački spremnici izrađeni su od metala, mogu biti legirani i nelegirani. U autonomnom ronjenju koriste se spremnici legiranih struktura (aluminij i čelik). Nelegirani spremnici najčešće su spremnici velikih kapaciteta za banke zraka ili drugih plinova (volumena od 40 i više litara) U sportskom autonomnom ronjenju spremnici su najčešćeg kapaciteta (volumena) od 10, 12, 15 i 18 litara. Težina spremnika izrađenih po novijim tehnologijama približno je usklađena u omjeru od 1kg po litraži nazivnog volumena. Spremnik od 15 litara uobičajeno prazan teži oko 15 do 16 kg. Razlikuju se i po radnom pritisku koji uobičajeno iznosi 200 bara, a ispitni pritisak (atestni) iznosi 50% više od radnog pritiska. Spremnik radnog pritiska od 200 bara ima ispitni pritisak 300 bara, a spremnik od 300 bara radnog pritiska ima ispitni pritisak od 450 bara. Svi navedeni podaci označeni su (utisnuti) na gornjem dijelu spremnika. Osim volumena (litraže), težine praznog spremnika, radnog i ispitnog pritiska, navedene oznake sadrže podatke i o godini proizvodnje, serijskom broju spremnika, mediju za koji je spremnik predviđen (zrak, kisik ili drugi plinovi ili mješavine), materijal izrade boce i oznake zadnjeg atesta (žig ovlaštene institucije i godina/datum atesta) VENTILNA GRUPA Ventilna grupa je sistem na ronilačkom spremniku konstruiran za priključivanje prvog stepena hidrostatskog regulatora. Ventilne grupe mogu biti jednosjedne i dvosjedne, odnosno mogu biti predviđene za spajanje jednog ili dva regulatora istodobno. Način na koji se regulator spaja na ventilnu grupu postoji u dvije izvedbe; standardni (tzv. Int., ili Yoke) s nasjedom na O-ring brtvu i DIN priključak s navojem. Standardni priključak predviđen je za radni pritisak do 225 bara, dok DIN priključak podnosi 300 bara radnog pritiska. Ventil kojim se oslobađa protok zraka iz boce standardnog je navoja, što znači da se ventil otvara kao i obična slavina (u smjeru obrnuto od kazaljke sata). Ventilne grupe za dva spremnika (u jednom setu) imaju most među ventilnim grupama. Otvaranje bilo kojeg ventila (na kojem je priključen regulator) oslobađa protok zraka iz oba spremnika. Najčešće su izvedbe od tzv. 2*10 litara (dva spremnika od 10 litara što čini ukupno 20 litara zraka - na 200 bara pritiska zraka imamo ukupno 4000 litara zraka na raspolaganju). Danas u izvedbi često susrećemo spremnike manjeg nazivnog volumena, a većeg radnog pritiska. Na primjer, 15 litarski spremnik radnog pritiska od 230 bara sadrži 3450 litara zraka, što je podjednako kao da koristimo 18 litarski spremnik natlačen na 192 bara.

KOMPENZATOR PLOVNOSTI I HIDROSTATSKI REGULATORI

Za postizanje neutralne plovnosti tokom čitavog ronjenja potreban nam je kompenzator plovnosti. Ovo stanje plovnosti slično je potpuno bestežinskom stanju kao kod astronauta. Kompenzator služi za finu regulaciju plovnosti i pomoću regulacije količine zraka u kompenzatoru (preko ventila za upuhavanje i ispuhavanje zraka) postižemo potpuno neutralnu plovnost. Ova naprava unijela je revoluciju u ronjenje, te je krajem 80-ih godina XX stoljeća primjenom kompenzatora plovnosti, ronjenje (nekada fizički zahtjevan oblik sportske rekreacije) postao dostupan mnogima kao vrlo ugodna i zanimljiva rekreacija. KONSTRUKCIJA I OPREMA Kompenzator plovnosti u osnovi je elastičan spremnik (poput balona) koji se napuhuje zrakom preko inflatorskog crijeva izravno iz priključka na prvom stepenu regulatora. To znači da je za napuhavanje predviđeno koristiti rezerve zraka iz spremnika, a po potrebi (na površini ukoliko je spremnik prazan, premda se to u planiranom ronjenju ne smije događati osim u slučaju nezgode) možemo ga preko ventila inflatora napuhati i upuhivanjem zraka iz pluća. Dijelovi kompenzatora plovnosti su: sistem remenja i zatezne trake za pričvršćivanje na ronilački spremnik inflatorsko crijevo s ventilom regulacije količine zraka u kompenzatoru niskotlačno crijevo za opskrbu zrakom iz prvog stepena regulatora potezni i sigurnosni ventili za brzo pražnjenje zraka (najčešće dva) kopče za crijeva seta regulatora (za pričvršćivanje konzole, rezervnog regulatora...) džepovi s prednje strane (za tablicu za pisanje, deco-tablice, deco-bovu i slično) Osim ovih osnovnih dijelova, većina kompenzatora ima s unutarnje strane anatomsko sedlo za udobno prijanjanje uz leđa ronioca. U dodatnu opremu spadaju i metalni prstenovi uobičajeno postavljeni na naramenicama kompenzatora. Služe za kopčanje sitne pomoćne opreme (svjetiljke, deco-bove, sigumosnog konopca i slično) i pričvršćivanje plastičnih držača crijeva regulatora i njegovih priključaka. RONILAČKI HIDROSTATSKI REGULATOR Regulator služi za redukciju visokog pritiska iz spremnika na pritisak okoline, kako bi nam disanje u okruženju povišenog pritiska bilo neometano. Važna osobina je što regulator dozira zrak "na zahtjev", što znači da se protok zraka ostvaruje stvaranjem podpritiska koji stvaramo u suhoj komori regulatora malom silom udaha. KONSTRUKCIJA REGULATORA Hidrostatski regulator s doziranjem na zahtjev (udahom) konstruiran za autonomno ronjenje 1943. godine označio je prekretnicu u ronilačkoj tehnici. Taj prvi (jednostepeni) model osmislili su Gagnan i Cousteau u Francuskoj. Njegova osnovna verzija dugi niz godina bila je u upotrebi širom svijeta, pa i danas ponegdje mežete vidjeti najpopularnije modele MISTRAL i ROYAL MISTRAL (uglavnom kao izložbene uzorke). Regulator današnjice razlikuje se od ovog početnog modela utoliko što se redukcija visokog pritiska iz spremnika odvija u dva koraka, preko dva stepena regulatora. Današnji regulatori stoga se nazivaju dvostepeni. PRVI STEPEN REGULATORA Montira se izravno na ventilnu grupu ARA. Spojnik može biti sa stremenom i kružnim vijencem (standardni, International - Yoke) za nasjed na O-ring brtvu ili s navojem (DIN priključak). Unutarnja konstrukcija prvog stepena ima više tehničkih izvedbi, ali najosnovnija podjela je na klipne i membranske. Klipni regulatori jednostavnije su izvedbe, često lakši za održavanje, dok su membranski tehnički složeniji i pružaju stabilnije doziranje zraka, posebno kada su rezerve zraka male (niži pritisak u spremniku pri kraju ronjenja). Otvaranjem ventila spremnika puštamo zrak pod visokim pritiskom u prvi stepen regulatora i zrak potiskuje klip, oslobađa put kroz kanale pored klipa do suhe komore prvog stepena. Kada zrak popuni veću komoru s unutarnje strane klipa, potiskuje klip unazad i zatvara dovod iz spremnika. Ovo se odvija vrlo brzo i poželjno je pri otvaranju ventila spremnika držati pritisnuto dugme za prisilno doziranje na drugom stepenu regulatora. Time otvaramo put zraku sve do drugog stepena i van regulatora kroz usnik. Klip prvog stupnja tada ostaje u otvorenom položaju, zrak prolazi kroz regulator i polako otpuštamo pritisak na dugme drugog stupnja. Zrak prestaje izlaziti, a povratni hod klipa prvog stupnja postaje polaganiji i zatvara porotok iz spremnika u regulator. Na ovaj način čuvamo u trajnom i ispravnom stanju mehaniku prvog stepena. Prvi stepen ima označene izlaze (zatvorene navojnim čepovima) na koje se priključuju ostali dijelovi seta regulatora: visokotlačni izlaz (obavezno označeni sa slovima HP - High Pressure) za manometar, može ih biti jedan ih više, te nekoliko LP izlaza (Low Pressure - niski pritisak). Na LP izlaze (obično nisu označeni slovima) priključujemo ostale priključke regulatora predviđene za radni pritisak do cca 25 bara. Prvi stepen reducira visoki pritisak zraka iz spremnika na pritisak koji iznosi 9 do 13 bara iznad pritiska okoline. Dio prvog stepena zvan "mokra komora" prima u sebe vanjski vodeni medij koji svojim pritiskom djeluje na mehaniku redukcije pritiska i tako se uvijek visoki pritisak reducira u stvarnom odnosu na vanjski pritisak na navedeni iznos. Dakle, ukoliko je vanjski pritisak npr 2,5 bara (15 metara dubine), tada će LP pritisak iznositi između 11,5 i 15,5 bara, zavisno o podešavanju mehanike prvog stupnja prema specifikaciji proizvođača. Taj pritisak ispunjava crijevo regulatora prema drugom stepenu (pa ga nazivamo i međutlak), kao i sve ostale priključke koji su na prvi stepen spojeni preko LP izlaza. To nam je važno zbog lakšeg doziranja pri udahu, jer ukoliko unutarnji volumen međutlačnog crijeva regulatora iznosi cca 1 dcl (0,1 litara), a pritisak u crijevu iznosi 15 bara, tada u njemu imamo stvarnih 1,5 litara zraka. Time prvih 1,5 litara već imamo "pripremljenih" u međutlačnom crijevu, a kada u njemu pritisak polako počne opadati (faza udaha) mehanika prvog stepena dopunjava pritisak u crijevu. DRUGI STEPEN REGULATORA Drugi stepen regulatora također ima mokru i suhu komoru. Odijeljene su membranom na koju iz mokre komore djeluje pritisak okoline (vodenog ambijenta). Ova membrana u sredini ima metalnu pločicu na koju naliježe s unutarnje strane (suha komora) poluga za otvaranje zračnog puta iz međutlačnog crijeva. Kada udahnemo stvaramo podpritisak u suhoj komori, vanjski pritisak dodatno pomaže pomicanje membrane što izaziva njeno pomicanje prema unutra. To pomiče polugu koja otvara zračni put iz crijeva regulatora i dozira zrak u suhu komoru. Drugi stepen, prema tome, pomoću proračunatih površina membrane i dimenzija polužja reducira međutlak iz crijeva regulatora na pritisak okoline, upravo onaj pritisak zraka koji nam je potreban za normalan i olakšan udah. Tako imamo mogućnost disati zrak pod pritiskom okoline i time izjednačavamo pritisak u plućima sa pritiskom okolnog vodenog ambijenta. U sredini kućišta s vanjske strane drugog stepena postavljeno je dugme za prisilno doziranje zraka. Pritiskom na njega direktno pomičemo polugu u drugom stepenu i zrak izlazi kroz usnik. Ovo dugme služi nam za pražnjenje vode iz suhe komore regulatora (ukoliko ispustimo regulator iz usta pod vodom i voda naplavi suhu komoru) ili za doziranje zraka iz regulatora u padobran za podizanje tereta s dna i slično. Također, kada skidamo nakon ronjenja regulator s ventilne grupe, nakon zatvaranja ventila spremnika ovim dugmetom otpuštamo zrak pod pritiskom iz sistema regulatora i priključaka. Kada izvršimo ovo odzračivanje (ili rastlačivanje sistema regulatora) u mogućnosti smo odvrnuti priključak prvog stepena i skinuti ga s ventilne grupe ARA, jer mogući postojeći pritisak u sistemu onemogućava skidanje regulatora. PRIKLJUČCI ZA REGULATOR Svi priključci za regulator spajaju se na izlaze prvog stepena U osnovnoj verziji kada kupujete regulator on sadrži samo prvi i drugi stepen. Izlazi prvog stepena zatvoreni su navojnim čepovima (odvijaju se "inbus" ključem od 4 mm). Priključci imaju krunu zatezne matice pomoću koje zatežemo navoj u izlaz prvog stepena. Ako prvi put montirate priključke na prvi stepen, poželjno je da to prepustite iskusnom roniocu, instruktoru ili ovlaštenom serviseru. Oni vas pri tome mogu uputiti u detalje za uspješno održavanje sistema vašeg regulatora. Manometar je instrument koji priključujemo na HP izlaz prvog stepena regulatora. Opremljen je visokotlačnim crijevom i može biti samostalan ili u kombinaciji s ostalim instrumentima (konzola). Konzola može sadržavati uz manometar neke od sljedećih ili sve navedene instrumente: dubinomjer, kompas i ronilačko računalo (dekompresijski kompjuter). U novije vrijeme neke verzije ronilačkih računala imaju radio-sonde koje se priključuju na HP izlaz. Transmisijom radijskog signala (dakle, bežičnim prijenosom) instrument (računalo) koji se nosi na ruci prima podatke o pritisku u spremniku, dinamici potrošnje zraka i drugo. Stoga neki modeli regulatora na prvom stepenu imaji dva ili tri HP priključka, zavisno o potrebama i opremi koju ronilac koristi za ronjenje. Na niskotlačne izlaze (LP) priključujemo crijevo kompenzatora plovnosti, rezervni regulator (alternativni izvor zraka - tzv. octopus), crijevo za suho odijelo i slično. Ova crijeva trebala bi na dijelu priključka prema prvom stupenu imati zaštitnu gumenu navlaku koja sprječava prelamanje crijeva na metalnim obujmicama ("krimp" navlakama). Tako čuvamo crijeva od mogućeg oštećenja pri prelamanju. Oštećenje crijeva na ovom dijelu može rezultirati pucanjem strukture crijeva i naglim oslobađanjem zraka iz priključnih izlaza prvog stepena. Nikada prilikom sušenja ne izlažite regulator sunčevoj svjetlosti, jer gumena crijeva (iako su impregnirana za viši pritisak) mogu porozno popucati.

RONILAČKI INSTRUMENTI

MANOMETAR Učestala kontrola preostale količine zraka u spremniku tokom ronjenja jedan je od najvažnijih elemenata sigurnosti ronjenja. Nekada su ventilne grupe na spremnicima imale mehanički ventil rezerve, koji je oprugom sile 70 bara zatvarao dotok zraka kada bi pritisak u spremniku postigao tu vrijednost. Povlačenjem metalne šipke uz spremnik ronilac je oslobađao oprugu i tada započinjao izron. Zbog određenih nepouzdanosti ventila rezerve, ovaj sistem kontrole pritiska zraka u spremniku zamijenjen je instrumentom za mjerenje pritiska manometrom. Manometar može biti digitalni, ali je najčešće; analogne izvedbe (s kazaljkom i mjernom skalom) i visokotlačnim crijevom koje se spaja na prvi stepen regulatora na HP priključak. Ukoliko uz manometar u gumenom zaštitnom kućištu imamo i dodatne instrumente (dubinomjer, računalo i kompas) taj set nazivamo (u ronilačkom rječniku) konzola. Manometar na kružnoj mjernoj skali ima označeno područje rezerve zraka crvenim ili narančastim poljem (1/3 od ukupnih 200 bara zraka u početku ronjenja, rezerva je na 70 bara). Smatra se da je neizostavno ograničenje rezerve najmanje 50 bara, tako da manometri imaju ovo polje označeno crvenom bojom od 50 bara do nule. U svakom slučaju, preostala količina zraka signalizira se članovima ronilačke grupe već na 100 bara (polovina preostale količine). Kada prvi ronilac potroši zrak do ograničenja od 50 bara, započinje izron cijele grupe bez obzira na preostali zrak kod ostalih ronilaca. DUBINOMJER Dubinomjer je instrument koji spada u obavezan dio ronilačke opreme, ukoliko ne koristimo ronilačko računalo (dubinomjer je temeljna funkcija svakog ronilačkog računala). Postoje analogne i digitalne izvedbe, a može se nositi zasebno na ruci kao i sat ili je u kućištu konzole s manometrom. Analogni dubinomjeri imaju osnovu mjernu kazaljku dubine (najčešće crne boje) koja pomicanjem povlači za sobom i manju crvenu kazaljku samo u smjeru povećanja dubine. Kada se dubina smanji i crna kazaljka pokazuje stvarnu dubinu (manja od maksimalne postignute), crvena kazaljka ostaje na položaju maksimalne dostignute dubine. Podatak najveće postignute dubine ronjenja neophodan nam je za proračun dekompresijskog režima pri izronu. Nakon ronjenja, okretanjem srednje osovine kazaljki dubinomjera, pomičemo crvenu kazaljku na nultu vrijednost. I digitalni dubinomjeri imaju mogućnost mjerenja dubine obično s preciznošću i do 0,1 metar. Vrlo su pouzdani i opremljeni s dodatnim funkcijama. Najučestaliji modeli imaju opcije mjerenja vremena ronjenja (automatski se uključuju pri ulasku u vodu), trenutačne i najveće postignute dubine, pa i temperature vode. Često imaju opciju kontrole brzine izrona (slikovni ili zvučni alarm) i ugrađenu memoriju s podacima o posljednjim ronjenjima (tzv. DIVE LOG sa 4 do 9 ronjenja ili čak i više, zavisno o modelu). RONILAČKI SAT Kao i ostali instrumenti i ronilački sat spada u obaveznu ronilačku opremu koju uz dubinomjer mora imati svaki ronilac. Vrijeme ronjenja i najveća postignuta dubina osnovni su podaci za proračun režima izrona i bez tih podataka možemo smanjtiti stepen sigumosti ronjenja. Satovi također mogu biti (klasični) analogni ili digitalni, a moguće su i kombinacije. Neki modeli imaju i opciju s termometrom i dubinomjerom. Pri odabiru je važno znati za koji je maksimalni pritisak sat predviđen. Certifikat proizvođača na poleđini sata pokazuje ili iznos u barima ili metrima dubine. Među roniocima uobičajeno se koriste satovi koji su predviđeni za pritisak do 200 m dubine (naravno, ta dubina se ne postiže, ali je izdržljivost kućišta sata predviđena za tolika opterećenja). Analogni ronilački sat lako je prepoznatljiv po kružnom pomičnom prstenu koji se jednosmjerno rotira. Taj prsten sa izgraviranom klasičnom minutnom kružnom skalom služi nam za postavljanje nulte pozicije skale (0 minuta, tj. položaj 12 sati) na trenutačni položaj minutne kazaljke realnog vremena u trenutku urona. Tako izbjegavamo proračune za vrijeme ronjenja, jer (primjerice) ne moramo brinuti da li smo uronili u 17 minuti (nekog sata) i ronjenje je planirano u trajanju od 27 minuta, već samo pratimo 27 minuta minutne kazaljke orijentacijom prema vanjskom minutnom prstenu. Ukoliko ronimo s digitalnim dubinomjerom s opcijom mjerenja trajanja ronjenja, kao i ukoliko ronimo s ronilačkim računalom, sat nije obavezan za ronjenje. KOMPAS Za orijentaciju pod vodom neophodan nam je kompas, ali ne spada u obavezan dio ronilačke opreme. Poželjno je da ga ima voditelj ronilačke grupe, a posebno je važan ukoliko se roni po ravnom terenu bez orijentira, na podvodnim brakovima ili nepravilno konfiguriranom dnu, te posebno noću. Podloga je često flourescentna, pa kratkotrajnim osvjetljavanjem svjetiljkom skala kompasa ostaje vidljiva duže vrijeme. Važnost kompasa dolazi do izražaja kada ronimo sa ciljem pretraživanja morskog dna, a osnovni je instrument u natjecanjima u podvodnoj orijentaciji (dio je sklopa koji sadrži kompas, daljinomjer i dubinomjer). Za podvodnu orijentaciju koriste se kompasi sfernog kućišta naplavljeni uljem ili nekim drugim tekućim sredstvom koje amortizira nagle pokrete i vibracije. Na tržištu se mogu naći i digitalne izvedbe kompasa. RONILAČKO RAČUNALO Krajem 80-ih godina pojava ronilačkih računala za proračunavanje realnih režima ronjenja i dekompresijskih režima izrona predstavljalo je nagli skok u poboljšanju sigurnosti ronjenja i učinilo je ronjenje dostupnije i sigurnije i rekreativcima, a ne samo uvježbanim roniocima. Računalo je opremljeno mnoštvom funkcija od kojih su najosnovnije: mjerenje trenutačne i najveće postignute dubine, trajanje ronjenja, signalizacija ulaska u dekompresijski režim i signalizacija trajanja pojedinog dekompresijskog zastanka. Dodatne funkcije su: proračun preostale količine vremena do ulaska u DECO režim, signalizacija prebrzog izrona, trajanja deco-zastanka u minutama na određenim dubinama, proračun ukupnog vremena do izrona (uključujućitrajanje dekompresije), termometar, DIVE LOG za pohranu podataka o posljednjim ronjenjima, mjerenje površinskog intervala između dva ronjenja, mjerenje ukupnog vremena desaturacije azota/dušika, ustanovljavanje promjene nadmorske visine nakon ronjenja i automatsko planiranje ronjenja ukoliko se započinje naredno ronjenje na većoj nadmorskoj visini, NO FLY interval (vrijeme u kojem zabranjeno letjeti avionom nakon ronjenja), DIVE PLAN za planiranje narednog ronjenja na osnovu prethodnog (krivulja ne-dekompresijksog režima), mogućnost obrade podataka DIVE LOG-a povezivanjem na računar, analiza dijagrama ronjenja za svako ronjenje u memoriji ronilačkog računala i mnoge druge. Sa svim ovim funkcijama, ronjenje s ronilačkim računalom osigurava nam sigurnije ronjenje, a novi modeli imaju i opcije praćenja dinamike potrošnje zraka (mjerenje protoka zraka kroz prvi stepen regulatora) i proračune režima ronjenja na osnovu tih podataka (preostala količina zraka i dozvoljeno trajanje ronjenja, režim saturacije zavisno o potrošnji i dubini i sl.). O ronilačkom računalu i modelima moglo bi se opširno govoriti. Stoga se u ronilačkim asocijacijama organiziraju i nastavni programi ronilačke specijalnosti: Ronjenje s ronilačkim računalom. Važno je znati mogućnosti i način rada računala koje koristite, nikada ne ronite s nepoznatim instrumentima jer se time izlažete riziku, a informirajte se kod vašeg instruktora ronjenja o računalima, modelima i pogodnostima uporabe pojedinih modela. Ukoliko vaš partner u ronjenju koristi ronilačko računalo, zatražite da vam pokaže njegove osnovne funkcije kako biste mogli pratiti njegov režim ronjenja. U slučaju nezgode u ronjenju, vaša i njegova sigurnost može zavisiti o tome koliko poznajete rad s njegovim računalom i da li su vam razumljivi podaci prikazani na računalu.

OSTALA OPREMA ZA AUTONOMNO RONJENJE

POJAS S TEGOVIMA Zbog pozitivne plovnosti koju ronilac ima (uzgon stvara struktura ronilačkog odijela, tj, neoprena), potrebno nam je regulisati plovnost pomoću olovnih tegova. Postavljamo ih na ronilački pojas koji je izrađen od čvrstog tkanja. Pojas s olovima ponekad je potrebno odbaciti kako bismo dobili pozitivnu plovnost (u slučaju potrebe brzog ili lakšeg izrona), te je stoga kopča tako konstruirana da se lako i brzo može osloboditi jednim potezom ruke. Kopča je preklopna, metalna ili plastična i ima mogućnost regulacije dužine pojasa. Pojas može biti i elastičan (od elastičnog materijala ili gume) kako bi uvijek stajao pripijeno uz tijelo ronioca. Elastičan pojas najčešće je u upotrebi kod ronjenja na dah, jer je često pregibanje ronioca prilikom urona i mijenjanja položaja tokom ronjenja popraćeno i pomicanjem pojasa oko struka. Ovo nastaje i zbog promjene debljine neoprena pri uronu povećanjem okolnog pritiska na neopren odijela. U zavisnosti o vrsti podvodnih aktivnosti mogu se u cilju preciznijeg i ravnomjernijeg balansiranja pod vodom koristiti i drugi načini otežavanja ronioca olovnim tegovima. Kod ronjenja na dah i kod ronjenja sa suhim odijelom na nogama oko skočnih zglobova postavljaju se vrećice s olovnom sačmom (uobičajeno težine od oko 1 kg). Olovni tegovi ljevani su tako da se lako postavljaju na pojas (nizanjem) i mogu se pomicati i na pojasu. Pojedinačne težine tegova su od 500 g do 3000 g, uobičajeno s povećanjem težine od 500 g (1 kg, 1,5 kg, 2 kg itd). Pojedini kompenzatori plovnosti imaju dopunske džepove namijenjene umetanju vrećica s olovom, tako da je moguće olakšati težinu samog pojasa oko struka. Često su u upotrebi i pojasevi sa džepovima u koje se umeću vrećice s olovnom sačmom, a udobniji su za nošenje. Lako se tokom ronjenja mogu izvaditi vrećice s olovom i premjestiti u džepove kompenzatora plovnosti nekom od ronilaca u grupi koji zahtijeva negativniju plovnost. RONILAČKI NOŽ Nož spada u obaveznu ronilačku opremu. Namjena mu je rezanje konopca ili odbačene ribarske mreže u koju se ronioci nepažnjom mogu zaplesti prilikom ronjenja. U svim sličnim situacijama, ronilački nož je neophodan, a zavisno o potrebama ponekad može poslužiti i kao alat tokom ronjenja. Nož se postavlja na unutrašnju stranu potkoljenice (desne ili lijeve noge) kako bismo izbjegli zapinjanje i gubitak noža tokom ronjenja. Ukoliko ga nosimo s vanjske strane potkoljenice (vrlo uobičajeno kod većine ronilaca), prilikom otpuštanja pojasa s olovom može se dogoditi da pojas klizanjem uz tijelo zapne za nož i tako nam onemogući izron. U novije vrijeme sve je češća montaža noža na traku kompenzatora plovnosti, gdje je i dostupniji za dohvat ruke. SIGNALNA OPREMA U signalnu opremu spadaju sredstva za dozivanje i komunikaciju i označavanje mjesta ronjenja. Komunikacija može biti vizualna (ronilački znakovi i oznake na površini), svjetlosna i zvučna. Za zvučnu signalizaciju koristimo "shaker", sve češće u upotrebi je podvodna zvučna truba i zviždaljka. Shaker je metalna cijev u kojoj su dvije pomične metalne kuglice. Kako sam naziv "shaker" govori, cijev protresamo i time kuglice međusobnim udaranjem i udaranjem u cijev proizvode zvuk. Zvučna zračna truba sve je učestalije u upotrebi. Priključuje se između crijeva inflatora i ventila inflatora na kompenzatoru plovnosti. Pritiskom na dugme trube zrak prolazi iz crijeva inflatora u trubu, stvara zvučni signal, a kada nije u upotrebi, ne ometa rad ventila inflatora. Korisni je dio dodatne opreme jer osim općeg dozivanja može se koristiti i za detaljnu komunikaciju s unaprijed dogovorenim brojem zvučnih signala. Na kompenzatoru plovnosti vrlo često proizvođač isporučuje plastičnu zviždaljku. Korisna je na površini kada dozivamo posadu brodice, druge ronioce ili signaliziramo naš položaj nekoj brodici u prolazu. Dugi zvučni signali na površini uvijek znače dozivanje u pomoć ili znak opasnosti, tj. upozorenja.

PLANIRANJE RONJENJA

PLANIRANJE RONJENJA - ORGANIZACIJA Ukoliko ste imali dugu pauzu u ronjenju ili imate želju obnoviti svoju vještinu, potražite vašeg instruktora da vam "osvježi" naučene teorijske i praktične lekcije. Provjerite ispravnost, kompletnost i praktičnu funkcionalnost svoje opreme u bazenu ili zatvorenim vodama. Prilikom planiranja ronjenja, putovanja ili aranžmana, ne činite to u poslijednji trenutak, već to učinite na vrijeme. Ukoliko planirate roniti u ronilačkom centru ili želite napredovati u ronilačkim kategorijama, potražite sve informacije prije nego li isplanirate odlazak na put. Ispitajte mogućnosti školovanja za napredne ronilačke kategorije i specijalnosti, mogućnosti broja ronjenja i veličinu grupa ronilaca, odlike ronilačkog centra, plovila, osiguranja, blizinu medicinskih ustanova, te cijene ronjenja i usluga. Vaša je dužnost sa sobom ponijeti svoje ronilačke isprave, ronilačku iskaznicu, važeći ljekarski pregled i druge dokumente. PLANIRANJE RONJENJA - BRIEFING Prilikom planiranja ronjenja moramo obratiti pažnju na neke preduslove ronjenja. Planirajte osim opreme ponijeti sa sobom odjeću, dovoljno tekućine, jer prekomjerno izlaganje suncu može uzrokovati dehidraciju. Imajte u vidu vaše zdravstveno stanje (npr. mogućnost kompenzacije pritiska u ušima i sinusima), osjećate li se odmorni i spremni za ronjenje (npr. da li ste prethodnu večer na vrijeme otišli na spavanje, da li ste konzumirali alkohol u umjerenim količinama). Razlikujemo organizovano i samostalno ronjenje. Osnovni preduslov sigurnog ronjenja je roniti u paru. Kod organizovanog ronjenja, ronite u grupi (od tri do pet ronilaca) i sve o ronjenju saznajete od voditelja ronjenja. Kratak dogovor prije urona nazivamo "briefing" (čitaj: brifing), kojeg vodi voditelj ronjenja. Sve eventualne nejasnoće oko predstojećeg ronjenja moraju sc raspravili i razjasniti na briefingu prije urona. Samostalno ronjenje ne podrazumijeva to da ronite "samostalno", dakle, bez partnera. Time narušavate osnovno ronilačko pravilo koje glasi: NIKADA NE RONI SAM!. Kod samostalnog ronjenja, vaš partner i vi napraviti ćete briefing i dogovoriti sve pojedinosti za predstojeće ronjenje. Tada zajednički snosite odgovornost za sigurnost i ispravnost ronjenja. FORMIRANJE RONILAČKIH GRUPA Kod organizovanog ronjenja voditelj ronjenja vodi računa kako će formirati ronilačke grupe i parove. Ronilački par ćemo odrediti najprije prema kategoriji, odnosno obučenosti oba ronioca. Najbolje je da se ronilački par sastoji od jednog iskusnijeg ronioca i drugog partnera koji može biti i početnik. Prilikom određivanja ronilačkih parova uzet ćemo i sljedeće parametre: kondicija, potrošnja zraka, psihička pripremljenost i primjereno odabrana suvremena ronilačka oprema. Ronilački partneri moraju prije urona dobro upoznati opremu svoga partnera kao i njezinu ispravnost. Ronjenje je zabava i užitak kojeg trebamo podijeliti sa partnerom. Sigurno ronjenje je u paru i ugodno. Pored toga, partner vam pomaže oko ispravne montaže opreme, kontrole njezine fiinkcionalnosti i raspremanje iste. INFORMACIJE O MJESTU RONJENJA Na mjesto ronjenja po mogućnosti dolazimo u najbolje vrijeme za uron. Obzirom na lokaciju ronjenja uzimamo u obzir meteorološke uslove, vidljivost, temperaturu, strujanja, te maksimalnu dubinu i vrijeme urona. Određujemo pravac kretanja ronjenja i približno mjesto izrona. Provjeravamo ronilačke znakove s partnerom i postupke u slučaju odvajanja. Držite se standardnog dogovorenog plana na briefingu i ne odstupajte od njega osim u slučaju sigurnosti ronjenja. DEBRIEFING NAKON RONJENJA Kratak osvrt nakon izvršenog ronjenja nazivamo "debriefing" (čitaj: debrifing). S voditeljem ronjenja ili s vašim partnerom, ukoliko ne ronite samostalno, prokomentirat ćete proteklo ronjenje. S vašim partnerom osvrnite se na cjelokupno ronjenje, eventualne izmjene u odnosu na plan ronjenja, podijelite s njim doživljaj ronjenja. Nakon svakog ronjenja okvirno isplanirajte sljedeće ronjenje na istom ili drugom mjestu, kao i druge pojedinosti. Nakon ronjenja spremite opremu u svoju torbu i kad se vratite u ronilački centar posvetite pažnju pranju i čišćenju svoje opreme. Osušite dobro opremu izbjegavajući izlaganje suncu (najbolje je sušenje u hladu) i nakon toga vodite računa o odlaganju svoje opreme u svoju ronilačku torbu ili na određeno suho mjesto u ronilačkom centru. EVIDENCIJA RONJENJA (LOG BOOK) Evidencija ronjenja najčešće se ne vodi nakon izvršenih ronjenja. Takva praksu smatramo pogrešnom, jer evidencija ronjenja je umnogome korisna.bTačno zapisivanje ronjenja koristi samome roniocu kao tačna evidencija izvršenih ronjenja za daljnje napredovanje u ronilačkim kategorijama. Služi nam kao informacija koju zapisivanjem ne zaboravljamo, ostaje kao uspomena i nova spoznaja. U log book upisujemo podatke kao što su lokacija, dubina, vrijeme, uslovi u vodi i izvan nje, potrošnju zraka, korištenu opremu, imena partnera ili grupe ronilaca, te pozitivna i negativna zapažanja. Zapisani podaci će nam zasigurno koristiti za naredno ronjenje na istoj lokaciji kao i za planiranje sljedećih ronjenja.Svako ronjenje treba biti ovjereno od strane voditelja ronjenja, odnosno vašeg instruktora, i na vama je da brinete o svome log-booku i tome što u njega upisujete. Na samom kraju, želimo vam prenijeti jednu poruku, jedan slogan za koji se nadamo da ćete dosljedno primjenjivati u vašim ronilačkim aktivnostima. U izvornom obliku, preuzeto od ronilaca NSS (Nacionalno speleološko društvo iz SAD-a), glasi: TAKE NOTHING BUT PICTURES, LEAVE NOTHING BUT FOOTPRINTS (BUBBLES), KILL NOTHING BUT TIME. NE UZIMAJ NIŠTA OSIM FOTOGRAFIJA, NE OSTAVLJAJ NIŠTA OSIM TRAGOVA STOPA (MJEHURIĆA), NE UBIJAJ NIŠTA OSIM VREMENA.

RONJENJE NA DAH

Ronjenje na dah najrašireniji je i najstariji oblik ronjenja. U povijesti su se ljudi odvažavali na takve pothvate u potrazi za hranom, školjkama ili kako bi istražili potopljene objekte. Osnova je kroz povijest ostala ista, jedan duboki udah na površini i istraživanje podmorja moglo je početi. Potreba za novim udahom prekida boravak pod vodom i prisiljava ronitelja na povratak na površinu. Kako je količina kisika u tijelu ograničena i smanjuje se kad ne dišemo, da bismo produžili boravak pod morem, potrošnja kisika trebala bi biti “ekonomična”. Evo nekoliko smjernica: - prije zaranjanja na nekoliko trenutaka treba potpuno opustiti sve mišiće (najbolje potrbuške plutajući), kako bi do njih došlo što više svježe krvi bogate kisikom - zaranja se nakon izdaha “starog” zraka iz pluća i udaha maksimalne količine novoga zraka - na početku zarona koristi se i zamah ruku, kako bi se što manje “mlataralo” perajama po površini i tako trošili energija i kisik - nakon toga ruke se drže uz tijelo koje treba biti što ispruženije kako bi se smanjio otpor kretanju kroz more - obratiti pozornost na tehniku mahanja perajama koje mora biti odmjereno kao i na kretnje pod morem koje trebaju biti opuštene - kod izranjanja se iz maske može lagano kroz nos udisati višak zraka (nastaje jer se smanjivanjem okolnoga tlaka zrak u maski širi) – on inače “iscuri” iz maske u vidu mjehurića. Osim rekreativnoga ronjenja na dah postoje još dvije kategorije: natjecateljsko ronjenje na dah i podvodni ribolov, za koje se osim osnovne opreme (maska, disalica i peraje) koristi i specifična oprema kao što su: monoperaja, duga neoprenska odijela, podvodna puška i dr. Za takve aktivnosti nužna je dobra psihofizička sprema, a preporučljiva je i detaljnija edukacija o fiziologiji ronjenja na dah, specifičnim opasnostima i ozljedama te prvoj pomoći. Iako naizgled jednostavno, ronjenje na dah je potencijalno vrlo opasan sport. Jedna od najopasnijih stvari koju ronilac na dah može napraviti jest forsirano disanje (hiperventilacija pluća) prije zarona. Takvom radnjom on uspijeva “prevariti” svoje tijelo jer se želja za udahom javlja bitno kasnije i dobiva se osjećaj da može duže vremena ostati pod vodom. Ovo je najčešći uzrok utapljanja ronilaca na dah, jer se ronilac ne uspijeva vratiti na površinu prije nesvjestice zbog nedostatka kisika u krvi. Zbog vlastite sigurnosti i kod ronjenja na dah obavezno se treba pridržavati pravila ronjenja u paru. Dok jedan ronilac roni, drugi ga s površine pogledom prati sve do sigurnoga izrona. A kako bi bili uočljiviji za brodice koje prolaze u blizini, ronitelji na dah uz sebe trebaju imati ronilačku plutaču. Što je potrebno da zna jedan POĆETNI RONILAC koji poželi da malo zaroni? 1. Podražaj na udah – prvo pitanje je koliko dugo smijemo ne dišemo (držimo dah)? Poslije dva tri duboka udaha (ne više !!!), kada zaronimo i držimo dah naše tijelo polako troši kisik, ali se istovemeno nakuplja ugljični dioksid. CO2 stimulira naš centar u mozgu na udah i mi osjetimo iritacije na udah (glad za zrakom) koji nas natjera da izronimo i udahnemo. U tom trenutku u našem tijelu ima još mnogo kisika, i kada bismo taj osjećaj za kratko ignorirali i produžili apneu (držanje daha, tj. zaron) još 10-15 sekundi (utrenirani ronioci mnogo više!) ništa se strašno ne bi dogodilo. Sve u svemu, kisika imamo dovoljno, a potreba za zrakom se javlja prilično rano i tjera nas da izronimo. 2. Oprema – osnovna oprema za ronjenje na dah su MASKA, PERAJE I DISALICA Masku koristimo da gledamo ispod površine, što je moguće zahvaljujući kompliciranim zakonima fizike (koji zaista funkcioniraju u praksi). Masku je kao prvo potrebno iznutra zaštiti od magljenja, koje nam može zagorčati ronjenje – tko voli voziti u magli ?! Najjednostavniji način (i najružniji) je da prije zarona suhu masku namažemo pljuvačkom po unutarnjoj strani stakla, ostavimo da se osuši i isperemo. Inače maske za ronjenje na dah su low volume (malog volumena) zbog uštede zraka. Tijekom zarona potrebno je puhnuti malo zraka u masku da se ne bi prilijepila za lice, tako da, što je manji volumen maske manje zraka treba dunem u masku. Peraja za ronjenje na dah treba da su srednje tvrdih ploča (prilagođeno snazi ​​mišića nogu – što jači mišići i ploča treba biti tvrđa, zbog boljeg potiska). Peraje za ronjenje na dah su dugačke, i sigurno će vas svatko na plaži primijetiti! Razlog za ovo, nije prethodno spomenuti egzibicionizam kod ostalih kupača, već ekonomičnost plivanja, tj. što manja potrošnja kisika kod plivanja pod vodom. Disalica nam služi za disanje na površini i ona treba da je jednostavna, ne previše dugačka (opet zbog neke fizike). Također, nekada, kada ronimo dublje, hladnija je voda ili kada ronimo duže vremena, potrebno je obući ronilačko odijelo (zbog pothlađivanja u vodi). Odijelo za ronjenje na dah treba biti iz dva dijela, bez rajsvešlusa, najbolje da je izvana glatko (tu ima izuzetka u podvodnom ribolovu) debljina od 3mm i 5mm (ovisi da li ronimo u hladnom ili toplom). Također, početna varijanta odijela za ljeto može biti i shorty – jednodijelno odijelo kratkih rukava i nogavica, nose obično vozači skutera i surferi. Vrlo važno je da kada nosimo odijelo, ne smijemo zaboraviti pojas s utezima, koji kompenzira plovnost odijela. Tegova ne smijemo staviti puno, a obavezno je da smo na površini i nekoliko metara ispod površine plovni, tj da kada se opustimo izranjamo na površinu. 3. Tehnika – pravilna tehnika je temelj dobrog ronjenja na dah. -pravilno disanje – omogućuje da se na najbolji način pripremimo za zaron. Bazira se na joga pranayama disanju. -pravilan zaron – pravilna tehnika zarona omogućuje tiho skliznemo ispod površine trošeći što manje energije. Pravilan zaron treba je elegantan, bez lupanja perajama po površini, i puno vode oko nas! -pravilno plivanje perajama – koliko god da su dobra peraja, ukoliko ih ne koristimo pravilno, slaba je korist od njih! Ništa ljepše od dugih peraja, s kojima u tri zamaha stignemo do dna -izjednačavanje tlaka – čim zaronimo moramo začepiti nos rukom i puhnuti u nos. Na taj način upuhuje zrak u uši i izjednačavamo tlak (podtlak se javlja zbog dubine i pritiska koji voda pravi na zračne šupljine u našem tijelu). Bez ovoga nema ronjenja, tj većina je iskusila bol u ušima pri zaronu. Ukoliko i pored ovoga bol pri zaronu postoji, moramo prekinuti zaron i pokušati ponovno. Ako bol u glavi (sinusi) ili ušima ne prolazi ronjenje se mora prekinuti i probati sljedećeg dana. Vježbe na suhom Vježbe istezanja su vrlo važan dio rutine fitnessa i najbolji su način za stjecanje fleksibilnosti tijela. A najčešće su vrlo podcijenjene. Stjecanje rutine za vježbe istezanja je vrlo lako i mora biti dio svakodnevne rutine ako želite steći fleksibilnost i usporiti proces starenja tijela. Kako postajete stariji mišići i ligamenti postaju kraći i deblji što može dovesti do problema kao što su: loš položaj tijela, smanjena mobilnost tijela, veća mogućnost za povrede. Manjak fleksibilnosti kod žena dovodi do toga da im mišići ramena i leđa postaju kraći i zgrčeniji i tako nastaju pogrbljena ramena kao kod vještica iz bajki. 10-15 minuta dnevno može smanjiti ili skroz spriječiti takav stav i pomoći vam da imate dobar stav tijela, čak i u poznijim godinama. Ako pokušate vježbati, a da prethodno ne zagrijete mišiće, možete dobiti upalu mišića. Dinamično istezanje mišića se preporučuje prije početka vježbanja. Neistezanje mišića poslije vježbanja može dovesti do prekomjerene boli i grčeva u mišićima, tako da se poslije vježbanja preporučuje statičko istezanje mišića. NEGATIV DIJAFRAGMA(Uddiyana Bandha) Jedna od najvažnijih vježbi u ronjenju. Dijafragma mora biti elastična. Pri zaronu pluća se smanjuju te povlače dijafragmu u plućnu šupljinu. Ako nije elastična, kontrakcije su jače !!! Vježba se izvodi tako da izbacimo što više zraka iz pluća i da uvlačimo dijafragmu što dublje u plućnu šupljinu. S tim postižemo da nam je dijafragma elastična i da nećemo imati jake kontrakcije nakon kraćeg vremena provedenog pod morem ili pri zadržavanju daha u bazenu. Vježba se izvodi u serijama, i sa svakom serijom osjećamo sve manji napor. Preporučeno je vježbati svaki dan barem 5 minuta, na prazan želudac, najbolje ujutro poslije rastezanja. PAKIRANJE / PACKING Pakiranje je napredna tehnika koja omogućuje roniocu ugurati više zraka u pluća. Gutanjem zraka možemo dodatno napuniti pluća, u nekim ekstremnim slučajevima i do 40% više. Pakiranje je jedna od vježbi kojoj treba posvetiti mnogo pozornosti i s kojom treba biti jako oprezan. Ova vježba ide uz vježbe rastezanja jer naš prsni koš mora biti jako elastičan da bi mogao podnijeti pritisak zraka koji nabijamo u pluća. Duboko udahnemo dok ne osjetimo da više nema mjesta u plućima za zrak. Tada nastupa proces pakiranja zraka u pluća. Osjećaj je sličan gutanju. Napunjeni zrak u obrazima potisnemo prema plućima. Usporedno s rastezanjem pluća mora se rastegnuti i prsni koš te svi mišići prsnog koša. Potrebno je zauzeti položaj u kojem su leđa ravna da ne bi došlo do ozljede. Tijekom vježbe može se pojaviti vrtoglavica i mučnina, u nekim slučajevima i nesvjestica. VIZUALIZACIJA Vizualizacija je sposobnost samostalnog, svakovremenog stvaranja jasnih mentalnih slika i svega što je uz to vezano (osjet, emocija, misao), a po vlastitoj volji. Razvijena sposobnost vizualizirana ima veliko značenje za bilo koju vrstu aktivnosti, treniranja, eksperimentiranja ili istraživanja jer se, na određeni način, nastavljaju odvijati fizičke i psihomentalne aktivnosti iako nema realnog fizičkog djelovanja izvan nas, kao što su nužno kretanje, treniranje ili druga vježbanja, ronjenje i slično. Imati razvijenu sposobnost vizualizirana sve više se traži, i potrebno je u raznim čovjekovim djelatnostima jer mu pomaže da stvara svojevrsne projekcije programa ili projekata i čak ispituje njihovu učinkovitost i prije početka realiziranja. Za ronjenje na dah je vrlo bitno jer možemo pretpostaviti okolnosti i radnje s kojima ćemo se susreti(na primjer: susret s ribama tijekom zarona, valovito more , loša vidljivost i slično). Vizualizirati zaron i predviditi sve okolnosti s kojim se možemo susreti prije i za vrijeme samog zarona omogućava nam da opušteni uđemo u more i da izbjegnemo razmišljanje o lošim stvarima tijekom pripreme za uron. 20 sigurnosnih pravila u ronjenju na dah (1) Nikad ne ronite sami i odaberite partnera Dubina – nikada ne ronite u isto vrijeme kao i vaš partner Konop – sigurnosni ronilac gleda liniju ronjenja za ronioca kojeg mora nadzirati cijelo vrijeme. Partner – treba biti sposoban spasiti ronioca iz potrebne dubine (od najmanje 15 m) i treba biti potpuno osposobljen za tehniku spašavanja, CPR i upravljanjem O2 itd. Susret (meeting) – cilj sigurnosnog ronioca je susret sa roniocem i njegovo praćenje – licem u lice kroz područje najveće opasnosti – koja je između 15 m i površine. Dubina na kojoj se susreću trebala bi biti relativna dubini na koju je slobodni ronilac zaronio, ali ne dublja od 15 m. U svakom ronjenju, sigurni ronilac (safety diver) je odgovoran za vrijeme ronjenja i trebao bi započeti spuštanje na polovici očekivanog vremena ronjenja. Svaki uroni veći od 30 m zahtijevaju «stand-by» ili SCUBA postavke s organiziranim «lift tackle» i sigurnosnim konopom te sustavom pretraživanja. Na različitim uvjetima na moru/jezeru zahtijeva se sigurnosni ronilac u učestalijim intervalima. (2) Nikad ne ronite nakon SCUBA ronjenja Dušik koji ostaje u tkivu nakon SCUBA ronjenja može dovesti do pojave dekompresijskih bolesti kada se mikro-mjehurići ponovno komprimiraju i njihovo posljedično širenje nakon brzog uspona tijekom nadolazećeg ronjenja na dah. To je zajedno s PFO mnogo veći kategorijski rizik. Prije ronjenja na dah, pričekajte najmanje 12 sati nakon scuba ronjenja. (3) Ne iskušavaj fleksibilnost svojih bubnjića Izjednačavajte samo na silasku (otprilike svakih 3 m). Nikada ne izjednačavajte tlak na silu. Nikada ne nastavljajte roniti nakon neuspjelog izjednačavanja – prekinite ronjenje! Nikada ne izjednačavajte tijekom uspona. «Nose clip» koji koristite potrebno je ukloniti na početku izrona. Uspješno sam zaronio do 35 m i izjednačio sam tlak, ali nisam mogao obaviti izjednačenje na 38 m, a unatoč tome pokušao sam na 40 m kako je se dno činilo bliže i razlike u tlakovima su manje. To je privlačan postupak i to nije ništa drugo nego kockanje sa fleksibilnosti bubnjića. Ako pogrešno pretpostavite, rezultat može biti rasprsnuće bubne opne (bubnjiću) s povezanim posljedicama; ekstremna vrtoglavica i mučnina». (4) Uvijek budite pravilno opterećeni Opasno je biti opterećen više nego je potrebno. To može uzrokovati probleme kod izjednačavanja prilikom zarona i izrona gdje može prouzročiti nepotrebni napor. Posebno opasno je roniti s debelim odijelom tijekom ronjenja zimi. Dobro pravilo je postizanje neutralnog uzgona na 15 m. (5) Prije ronjenja napravite cjelokupan plan ronjenja i procijenite morske uvjete Važno je da svaki ronilac koji roni na određenoj liniji, točno zna što će svaki ronilac činiti tijekom boravka u moru. To uključuje zagrijavanja, ronjenja u dubine, itd. Tko preuzima sigurnost za koga i kada. Što učiniti u slučaju opasnosti. Kako morski uvjeti utječu na ronjenje i sigurnost, tj. struja, vidljivost, temperatura mora, mirnoća mora, udaljenost od obale i promet na površini. Struja je jedan od najvažnijih faktora razmatranja. Kod fiksnih utega uključuje mnogo više napora od strane ronioca da ostane u blizini ronilačke linije. Loša vidljivost ukazuje na potrebu sa postupcima veće sigurnosti. Temperatura vode utječe na izbor odijela a time i na utege (težinu). Površinski uvjeti se ne mogu u potpunosti zanemariti, a mogu utjecati na ponašanje prometa na površini/niskog kuta sunca i uzburkano more može ronioca učiniti nevidljivim i mora se nešto poduzeti. (6) Uklonite disalicu s usta Kod povratka na površinu forsirano čišćenje disalice gotovo uvijek dovodi do SWB, ako je ronilac bio blizu svom maksimumu. Zadržavanje disalice na dubini otežava izjednačavanje, a kada započne stezanje dijafragme, to može dovesti do udisanja vode. (7) Nikada ne izdišite pod vodom niti naglo izdišite na površini Izdisanje za vrijeme spuštanja može ranije izazvati probleme s izjednačavanjem. Kod izrona uzrokuje gubitak uzgona (potiska) te stoga više napora tijekom izrona može dovesti do SWB. S bilo kojim dramatičnim padom pritiska u plućima, preostali rezervni kisik u krvi ide u pluća, ali ne i u mozak, pa stoga, izaziva SWB. Bilo koji dijafragmatičan pokret također će djelovati kao pokretač mehanizma disanja. (8) Nikada ne ronite bez odgovarajućeg namještanja (rigging) i zastave Liniju «sigurnosnog» ronjenja označava koridor uz kojeg sigurnosni ronilac može predvidjeti povratak ronioca iz dubine. Gdje se plutača, a ne brod se koristi kao linija zaranjanja i izranjanja, trebala bi biti narančaste ili crvene boje i lako uočljiva na površini. To bi trebalo biti dovoljno velika tako da se ne može povući pod površinom, čak i dva ronioca koja izranjaju zajedno. Njihova svrha je podržati liniju ronjenja (sigurnosnu) i dati roniocu na površini ugodno mjesto za pripremu ronjenja. Sigurnosni konop treba biti najmanje 10 mm debljine kako bi se omogućio dobar zahvat, po mogućnosti bijele boje. Njegova svrha je omogućiti liniju zaranjanja i izranjanja. Konop služi za sigurnost. Ronilac koji izgubi peraju ili ima grč u nozi može se izvući na površinu. 5 kg je obično dostatno za CWT,dok za FIM može biti potrebno (ovisno o debljini odijela) i do 30 kg. Brod bi trebao biti propisno označen ronilačkom zastavom. (9) Zadržite ispravan interval između dubokih urona/budite svjesni opasnosti višestrukih dubokih urona Ne manje od 5min između dubokih urona i do 8 min ovisno o temperaturi vode. Svrha ovoga je omogućiti stanju plina da se vratiti u normalu. O2 i CO2/mliječne kiseline. Ako izvodite na 85 % ili više od vašeg maksimuma ili pokušavate za osobni rekord, višestruko ronjenje u dubinu može ozbiljno narušiti vaš sustav, razgrađivanje mliječne kiseline može biti opasno na ponovljenim ronjenjima. Nikad ne ronite u dubinu više od 1 ili 2 puta u jednoj sesiji. (10) Nikad ne hiperventilirajte Hipervantilacija je više od 15 dubokih udisaja po minuti. Ovo uzrokuje roniocu početak zaranjanja pod stresom i visokom frekvencijom pulsa i smanjenjem CO2. Nepravilna ravnoteža O2 i CO2 može produžiti «laganu fazu» zadržavanja daha a na štetu «teške faze» (kontrakcije) te može dovesti do SWB. Pravilna ventilacija ima sljedeće ciljeve; maksimalno O2 zasićenje i minimalna frekvencija pulsa. To se postiže sporom, dubokom snažnom ventilacijom, opuštanjem i koncentracijom, i to ne pretjeranom. (11) Izbjegavajte prebrzo okretanje Previše dramatičan zaokret na kraju zarona može dovesti do «deeper water blackout». To osobito vrijedi za duboke urone gdje je blood shift već faktor. (12) Nikad ne gledaj dolje tijekom zarona ili gore tijekom izrona Zategnutost vrata prouzrokovati će poteškoće kod izjednačavanja tijekom zarona, a tijekom izrona utjecati će na potrebni protok krvi u mozgu, te povećava tlak u području «baro-receptora» u vratu šaljući pogrešnu poruku središnjem živčanom sustavu koji može povećati puls. Također je u suprotnosti s hidrodinamičkom pozicijom. (13) Ne povećavajte brzinu na zadnjem dijelu izrona Ekonomičnost kretanja je potrebno za očuvanje O2 i za zadržavanje niskog pulsa. Nakon točke okreta strpljenje, miran i ekonomičan rad su bitni. Tijekom izrona, umjereni tempo se mora sačuvati usprkos izgradnji mliječne kiseline. (14) Opasnosti ronjenja s «praznim plućima» «Ronjenje praznih pluća» je napredna tehnika kojom treba pristupiti s EKSTREMNIM oprezom i pod izravnim nadzorom iskusnog instruktora ronjenja. Možete se dovesti do teškog i eventualno tajnog oštećenja ili smrti ako pogrešno shvatite. Ronilac se počinje spuštati s niskim O2 te može imati «BO» bez upozorenja na dubini gdje će biti negativno plovan . Ako ne dobije laringospazam u toj točki, negativni tlak u plućima će povući vodu i uslijediti će utapanje. Partner s punim plućima treba pratiti ronioca tijekom cijelog ronjenja. «Ronjenje praznih pluća» ne bi trebalo raditi sa ronilačkim pojasom s utezima. (15) Nikad ne ronite nakon «sambe» ili «Blackouta» Bilo koja kategorija «gubitak motorne kontrole» na kraju ronjenja treba pokazati kraj ronjenja za tu osobu taj dan. Cijanoza, tj. plave usne, na kraju ronjenja pokazuju da je ronilac ispunio limit taj dan. Treba poticati samo ronjenje na malim dubinama. (16) Ostavite dovoljno vremena za fiziološku adaptaciju (prilagodbu). Tijelo treba vremena da se prilagodi novim i ekstremnim uvjetima produljenog zadržavanja daha i velikog tlaka. Temperatura može uvelike pogoršati gore navedene probleme i ne bi trebala biti podcijenjena. Tijelo je vrlo fleksibilno i oprašta, ali još uvijek je bitno za omogućavanje dovoljnog vremena za prilagođavanje novim stresovima. Strmoglavo žurenje za većom dubinom i vremenom zadržavanja daha može završiti teškom fizičkom traumom ili stvoriti mentalni zid (blokada) Problemi kao tinitis, plućni endem ili druge barotraume pluća, sinusa ili čak određeni tipovi srčanih problema mogu biti rezultat naglog i prebrzog napredovanja. (17) Izbjegavajte negativne sugestije To može dovesti do stresa a time i do opasnosti od SWB. Psihologija ronjenja radi se na razumijevanju ogromne energije mentalne sugestije i pozitivnog razmišljanja te kako ispravna naredba frazeologije može uvelike pomoći u ronilačkoj izvedbi. (18) Nikada ne ronite ako ste umorni ili prehlađeni Prehlada, umor, alkohol i droge narušavaju prosuđivanje i mogućnost zadržavanja daha. Jedan od prvih simptoma hipotermije su umor i oslabljeno prosuđivanje plus izgrađivanje mliječne kiseline koje mogu biti smrtonosne. Ne podcjenjujte hladnoću !!!!! Kongestija obično dovodi do problema sa izjednačavanjem i veće opasnosti od ozbiljne ozljede uha. (19) Hrana i hidratacija Preporuča se ne roniti unutar 4 sata od punog obroka ili 2 sata nakon laganog međuobroka. Velika količina krvi koja bi mogla nositi O2 do mozga, preusmjerava se na probavni sustav. Prehrana za ronioca na dah je cjelokupan problem i treba ga ozbiljno shvatiti. Dehidracija, koja je kod ronioca uzrokovana od nekoliko faktora: «mammalian» ronilački refleks (veća proizvodnja urina), izbacivanje velike količine vode tijekom ventilacije i kemijskih razmjena potrebnih za proizvodnju energije. Voda bi trebala biti na svakoj ronilačkoj sesiji te bi trebalo poticati ronioce da je piju. Dehidracija znatno povećava rizik od SWB i izaziva probleme sa izjednačavanjem !!!!! (20) «Upoznajte svoje tijelo» Ronilac na dah nije super-sportaš svaki dan ili na svakom zaronu. Važno je shvatiti da činjenica: «učinite vaš najgori dan najboljim», uistinu ne vrijedi. Ronioc treba naučiti biti u „kontaktu“ sa samim sobom u svakom trenutku i trebao bi znati kada treba „gurati“ a kada treba odustati. Npr : žene za vrijeme ovulacije mogu imati problema sa izjednačavanjem, sa sinusima ili se mogu osjećati jako umorne.